Visoka razina stresa kao radnička svakodnevica u civilnom sektoru

U zadnjih mjesec dana jedna je mreža udruga objavila čak dva natječaja za posao. U ovoj godini katastrofe to se na prvi pogled čini kao sretna vijest za radnice u kulturi, pogotovo na periferiji gdje su mogućnosti zaposlenja u sektoru znatno sužene. Međutim, natječaji bi mogli poslužiti i kao ilustracija imaginarnog priručnika “Radna prava u civilnom sektoru za početnike”. Osvrnut ćemo se na jedno njihovo zajedničko bolno mjesto: naime, tekst natječaja od budućih radnica eksplicitno traži da “mogu podnijeti visoku razinu stresa koja proizlazi iz projektnog rada, financiranja i izvještavanja, neizvjesnosti financiranja i komunikacije s brojnim posjetiteljima i korisnicima”.

S jedne strane, ovakav bi se tekst natječaja mogao tumačiti kao odvažan izraz transparentnosti oko toga što rad u civilnom sektoru u pravilu znači, a to su: prekarnost, nestalni oblici zaposlenja, neregulirani uvjeti rada, učestalost prekovremenog, neplaćenog rada, prekomjerno radno opterećenje, fenomen sagorijevanja. No, imamo li na umu da se radi o mreži udruga koju je na tim ili sličnim poslovima u razdoblju od godine i pol dana – vremenu kraćem od jednog prosječnog projektnog ciklusa – napustilo otprilike pola tuceta radnika i radnica, valja se zapitati radi li se o odvažnoj transparentnosti ili tek o eufemizmima za još eksploatacije odnosno neprepoznavanju radnog stresa i kao problema organizacije.

Stoga se valja podsjetiti da pojedinac nije kriv za stres na radnom mjestu. Ne radi se o slabosti pojedinca, kao što tekst natječaja sugerira, već o ponajprije strukturnom pa potom i organizacijskom problemu, i jednom od najčešćih rezultata lošeg psihosocijalnog radnog okruženja. Psihosocijalni rizici proizlaze iz lošeg dizajna i organizacije rada i upravljanja, kao i lošeg socijalnog konteksta rada što može dovesti do negativnih psihičkih, fizičkih i društvenih ishoda, upozoravaju primjerice HZZJ i ILO (Međunarodna organizacija rada) u kontekstu zaštite zdravlja na radu.

Prepoznavanje strukturnih problema ne bi trebao biti tek alibi za loše prakse na organizacijskom nivou, već poziv na aktivno uključivanje u ne-normaliziranje visoke razine stresa kao radničke svakodnevice u civilnom sektoru.