Torbičin poučak ili o transparentnosti

Iz godine u godinu početak proljeća na istarskoj kulturnoj sceni obilježava demonstracija logičkih vratolomija Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije. Rezultati javnog natječaja za financiranje projekata/programa udruga i drugih neprofitnih organizacija u okviru programa javnih potreba u kulturi Istarske županije za 2021. ove godine objavljeni su u jeku kampanje za nadolazeće lokalne izbore. Neprikosnoveni buzzword ovog i svakog predizbornog proljeća kada pupaju i bujaju projekti od kojih se mnogi ni ne planiraju ostvariti jest – transparentnost. Transparentnost je i u top 5 pojmova u leksikonu muljaže vladajuće stranke županije, IDS-a. Stoga, vrijedi pogledati kako transparentnost kotira u polju kulture.

Uzmimo za primjer spomenuti natječaj. Zainteresirani radnici/e u kulturi i šira javnost iz materijala dostupnih na stranicama Upravnog odjela za kulturu Istarske županije mogu tek ponešto naučiti o nečemu što bi se moglo nazvati Torbičinim poučkom. Vladimir Torbica član je IDS-a i duže od desetljeća na čelu županijskog odjela za kulturu, odnedavno za kulturu i zavičajnost – kao da kultura nije nadređen pojam i kao da zavičajnost nije pitanje kulture.

Torbičin poučak glasi: između rang lista bodovanja projekata koje izrađuju kulturna vijeća te odluka o financiranju programa nema jasne korelacije, a kamoli kauzaliteta. Iako kulturna vijeća imaju tek savjetodavnu ulogu, ona su „posebice osnovana radi predlaganja programa javnih potreba u kulturi“ te „radi ostvarivanja utjecaja kulturnih djelatnika i umjetnika na donošenje odluka važnih za kulturu i umjetnost na području Istarske županije“. Kulturna vijeća su i ona instanca u postupku natječaja koja vrednuje i ocjenjuje zadovoljavanje natječajem propisanih kriterija mimo onih formalnih. Županija koja se voli dičiti statusom jedne od najtransparentnijih, na stranicama nadležnog Odjela objavljuje tek krnje zapisnike i odluke, kojima gotovo u pravilu nedostaje nekoliko skeniranih stranica. Objavljivanje bodova i bodovnih listi koje po ocjenjivanju izrađuju kulturna vijeća zapravo su način na koji ovaj županijski Odjel fingira preciznost i transparentnost pri raspodjeli javnih sredstava. I letimičan pogled na konačne odluke o programu javnih potreba u kulturi otkriva da je rad kulturnih vijeća tek zadovoljavanje forme. Rad kulturnih vijeća, ako je suditi po konačnim programima javnih potreba de facto je izlišan.

Navedimo neke od primjera: kad pomislite da se konačne odluke donose vodeći se idejom svojevrsne uravnilovke, pa projekti koji se razlikuju u tek nekoliko bodova dobivaju iste iznose, tada otkrijete i da programe s istim brojem bodova spopada sudbina nefinanciranja (iako se radi i o dugogodišnjim, uspješnim projektima), ali i financiranja s nekoliko desetaka tisuća kuna. Kako se s istim brojem bodova dolazi do potpuno različitih rezultata, nigdje nije pojašnjeno. Pritom, Vladin Pravilnik za postupanje u primjeni Uredbe o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge donosi naputke kako postupati u slučajevima kad programi ostvaruju identičan broj bodova te nudi nekoliko potencijalnih opcija.

No, u ovoj se županiji ne zamaraju takvim tričarijama, sloboda (re)interpretacije odluka vijeća je beskonačna. Događa se i da programi s rubnim brojem bodova, sa samoga praga predloženih za financiranje, završe prvi na listi i s po nekoliko tisuća kuna većim iznosima no projekti koji ostvaruju veći broj bodova – obrazloženja takvih odluka nikada se ne objavljuju. Svim zainteresiranima preporučujemo da obrate pozornost na partnere i suorganizatore ali i tematske okosnice takvih projekata te se zapitaju koliko je nezavisna istarska nezavisna kultura, a koliko su javni natječaji mehanizam njezina discipliniranja i pacifiziranja.

Za županiju koja se diči transparentnošću zanimljivo je da ne može zadovoljiti onaj minimum koji sama propisuje poput javne objave rezultata natječaja s podacima o udrugama, programima ili projektima kojima su odobrena sredstva i iznosima odobrenih sredstava financiranja. Upravo je to slučaj s nedavno uspostavljenim pravcem „Kultura za mlade“ za koji je osigurano 70 tisuća kuna. Iz objavljenih rezultata koji se tiču financiranja programa udruga i drugih neprofitnih organizacija ne možete saznati da se taj iznos i zajednički nazivnik odnosi na tri udruge od kojih jedna nosi dva projekta ali ni koliko je sredstava predviđeno za provedbu kojeg projekta. Spomenimo samo da su članovi tih udruga i članovi vijeća. Možda se tu krije odgovor zašto izostaje javna refleksija članova vijeća o njihovoj ulozi.

Još je zanimljivije definiranje prioritetnih pravaca post festum odnosno po završetku javnog poziva time diskvalificirajući cijeli niz udruga koji je vođen dobro strukturiranim pozivom i jasno komuniciranim ciljevima također mogao ponuditi vrijedne projekte koji se tiču „Kulture za mlade“.

Podaci koje Odjel za kulturu i zavičajnost odluči podijeliti s javnošću stoga ne govore ništa osim što svjedoče o poučku koji kaže: tko je bliže vatri, bolje se grije. Ostaje vjerovati da bi proaktivna transparentnost – primjerice objava ne samo iznosa već i stope sufinanciranja – što je praksa koju ovaj županijski odjel ne prakticira, objasnila zašto se grafičkim mapama dodjeljuje duplo više sredstava nego godišnjim programima galerija.

S obzirom na razgranatu mrežu pogodovanja koja je zaštitni znak IDS-ove vladavine, inzistiranje na transparentnosti pri dodjeli javnih sredstava s razlogom motivira pretpostavka da bi se nekoga moglo zateći s rukama u pekmezu. Objava obrazloženja odluka kojima se kroje programi javnih potreba u kulturi Istarske županije trebala bi, između ostalog, služiti i podizanju kvalitete te usmjeravanju projekata i prijava općenito. Kad izostaju obrazloženja, nije se suvišno zapitati služe li izdvajanja projekata u proizvoljnu kategoriju „ostalo“ tek tome da projekti s rubnim brojem bodova završe prvi na listi određenog prioritetnog područja i tako donekle prikriju pogodovanja i selektivno ignoriranje mišljenja vijeća.

Radnicama u kulturi preostaje se zapitati čemu se iscrpljivati pisanjem razrađenih prijava i zamarati kriterijima kad rezultati govore tek o nedosljednosti njihove primjene od strane tijela koja ih propisuju.