Sumrak saga #1: Istra

Najbogatija županija nakon Grada Zagreba, Istarska županija, krajem ožujka obustavila je financiranje javnih potreba u kulturi. Istu odluku donio je i Grad Pula, a slijedile su je i brojne općine. Dodajmo tom nizu i TZ Grada Pule, što nije nimalo nevino ako znamo da je lokalna kulturna proizvodnja u velikoj mjeri vezana uz turističko tržište. O razmjerima štetnosti takve odluke svjedoči i apel istarskih nezavisnih kulturnjaka u kojem se od Županije, između ostalog, traži da urgira kod poslodavaca iz turističkog sektora.

I dok ova odluka direktno ugrožava egzistenciju brojnih radnica u kulturi, županijski pročelnik za kulturu i zavičajnost [sic!] jedinim lokalnim dnevnim novinama daje “svoj osvrt na trenutna i buduća događanja” lamentirajući kako se zabavlja orezivanjem ružmarina te patronizirajući zaključivši da se “u ovakvim vremenima pokazuje tko je čovjek, u punini te riječi, a tko prazna ljuštura bez sadržaja. Nemojmo biti ‘štuko e pitura’.”

Među izjavama ‘ljudi iz kulture’ valja izdvojiti i onu Aleksandre Vinkerlić, inače ravnateljice javne ustanove – Istarske kulturne agencije, kojom se uključila u raspravu o spornim odlukama koja se među kulturnjacima povela unutar IKA-ine grupe Nove navike: “Mislim da u ovom trenutku ne možemo govoriti o kulturi kao o zadnjoj rupi na svirali. Izvanredna je situacija i ne zna se dinamika punjenja proračuna, pa je čak i neodgovorno narodu dati igara, prije nego li se osigura kruh.”

Ako i zažimirimo na upotrebu fraze “kruha i igara”, ostaje bolno jasno koliko čelni ljudi lokalnih kulturnih institucija ne razumiju kulturnu proizvodnju. Kao i to da se ovakvim izjavama doslovno negira da je rad u kulturi i izvor prihoda, doslovno – kruh.

Istodobno Županija provodi analizu odgovora na upitnik upućen korisnicama javnih sredstava o potencijalnim otkazivanjima programa, koja bi im trebala pomoći u kasnijoj raspodjeli sredstava. No time dosljedno negira organizacijski dio posla i rad uložen u pripremu projekata te zasad očito odustaje i od onih nužnih odluka o mogućnosti prenamjene dodijeljenih sredstava koje je donijelo Ministarstvo kulture, a najavio i Grad Pula. Problem s potonjim leži u tome što su za ovu godinu sredstva na razini Grada dodijeljena tek korisnicama institucionalne potpore, stoga odluka o prenamjeni ne zahvaća vaninstitucionalnu kulturu, već je dodatno diskriminira i marginalizira. Krhkost sektora nezavisne kulture i nesigurnost rada u postojećim okvirima očituje se i u nedostupnosti potpora za nezaposlene, zbog prevladavajućih atipičnih oblika zaposlenja i rada.

U ovom svjetlu izjavu “ne budimo štuko i pitura” županijskog pročelnika i člana stranke koja poluotokom vlada tri desetljeća u kontinuitetu možemo čitati samo kao autorefleksiju politike kojoj provjereno najbolje ide tek brendiranje, a koja kulturu svodi na izdavanje brošura o Istri – regiji kulture ili fiktivnim pulskim art zonama.