Bella ciao i ajbok!

Prije nekoliko dana, odjeknula je vijest da je 59 od ukupno 70 radnika zaposlenih u poduzeću „Rijeka 2020“, osnovanom kako bi upravljalo projektom Europske prijestolnice kulture, otpušteno zbog nemogućnosti realizacije programa uslijed aktualne pandemije i radikalnog rezanja sredstava koje su za projekt namijenili Ministarstvo kulture, Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija.

Ovim putem izražavamo solidarnost s otpuštenim radnicama i radnicima, ali i sa svima čiji su poslovi i egzistencija ugroženi odgađanjem ili otkazivanjem programa: brojnim suradnicima, honorarcima, umjetnicima koji su surađivali na programu u sklopu koprodukcija, radnicima u gradskim ustanovama koji su zaposleni zbog rada na EPK te je suradnja s njima privremeno obustavljena, ali i širom zajednicom ne samo u Rijeci nego i u cijeloj županiji, koja je bila ne neki način uključena u realizaciju ili recepciju programa. 

U ovom trenutku, od ključne je važnosti spomenute otkaze u EPK promotriti u kontekstu šire kulturne politike i uvjeta za kulturnu proizvodnju. Iako jedan od ključnih programskih pravaca „Rijeke 2020“ tematizira upravo rad odnosno „budućnost rada u vremenu tehnologije i brzih mijena“, u trenutku krize, najdoslovnije „brze mijene“ koja je Rijeku mogla zadesiti, ironično – upravo je rad prvi nastradao. Baš kao i u svim drugim sektorima, mjere štednje u kriznom su se trenutku brzim rezom prelomile preko radnika, i to, jasnom tržišnom logikom – preko leđa onih najugroženijih, direktnih proizvođača programa i umjetničkih djela – privremenih, honorarnih, nevidljivih i projektnih. 

Iako nas je ovaj razvoj događaja uznemirio, ne treba nas previše čuditi. On nas još jednom podsjeća da kultura nije nikakav „heroj“ koji može preživjeti onkraj ekonomije ili politike ili čak biti njihov spasitelj u teškim vremenima. Iako se EPK najčešće reklamira kao prilika za revitalizaciju, rebranding i smještanje gradova nositelja titule na kulturnu, ali i turističku mapu Europe, na primjerima niza gradova sličnih Rijeci, mahom postindustrijskih sredina na periferiji Europe, možemo vidjeti da je realnost uglavnom drugačija.

Privremeno slijevanje novaca i hiperprodukcija kulturnih programa u jednom gradu ne mogu biti zamjena za stabilnu i široku razvojnu kulturnu politiku. Čak ni izgradnja ili renovacija infrastrukture nije dovoljna ukoliko ju, nakon kraja projekta, neće imati tko puniti i koristiti.

Program EPK ne proizvode samo strani gosti i velika imena – nego upravo lokalne umjetnice i radnici u kulturi koji jedva preživljavaju od svog rada i koji su najviše pogođeni – ne samo otkazivanjem programa u sklopu “Rijeke 2020”, nego i drugim rezovima javnih sredstava za kulturu, projektnim financiranjem, nestabilnim angažmanima i neadekvatnim mjerama Ministarstva kulture za pomoć kulturnom sektoru.

Kad su se odmah nakon izbijanja pandemije apelima oglasila strukovna udruženja i inicijative nezavisnih proizvođača, svjesni devastirajućih posljedica po krhko polje kulturne proizvodnje, poduzeće “Rijeka 2020” nije se oglasilo ni slovom. Štoviše, uz podijeljene otkaze, jednim su potezom s programa skinuti dogovoreni angažmani bez ikakve odgovornosti za drugu stranu toga dogovora. Oštro osuđujemo takvo postupanje prema onima koji program proizvode!

Kulturne radnice ustaju za nadnice!