Rad od kuće nije “fora”

Ako se brujanje o radu od kuće privremeno stišalo tokom ljetnih mjeseci, jesen je donijela novu rundu, prvenstveno u kontekstu najavljenih izmjena zakona o radu. Iako nije jasno što bi te izmjene trebale donijeti i kako će pristupiti problemu rada od kuće, okladu stavljamo na scenarij daljnje fleksibilizacije i zaštite poslodavca. To je naime tendencija koja je odredila i posljednje zakonsko u(ne)ređivanje radnih uvjeta u RH, a poslodavci (ili bar dio njih), kao što znamo, u ovoj pandemiji vrše glasan pritisak. U međuvremenu, rad od kuće postaje sve manje “fora”. Ispod površine medijskih pokušaja da se takvim prikaže, bujaju priče isfrustriranih radnika, a pogotovo radnica kojima je dosta. Dosta im je bitke za kuhinjski stol koji jedini u stanu može poslužiti kao radni, dosta im je starog laptopa i sporog interneta, dosta im je plaćanja većih režija zbog cjelodnevnih boravaka kod kuće, dosta im je ručka koji je zagorio dok su odgovarale na još jedan mail, dosta im je dizanja sa zoom sastanka (u donjem dijelu pidžame) jer se trogodišnjak upravo pokakao.

I opet, rad od kuće je za mnoge radnike i radnice u kulturi, umjetnike i umjetnice, i prije pandemije bio normalan. U Zagrebu, gdje je najviše njih koncentrirano, kroničan je problem s ateljeima, kojih ima i moglo bi ih biti i više, ali ne postoji nikakva sustavna politika oko njihove pravedne dodjele i smislenog korištenja. I prostora za kulturu koji bi kulturnim radnicima i umjetnicama omogućili barem djelomičan prostor za rad je sve manje, a mnogi od njih su za temeljitu obnovu. U kombinaciji s razornom kulturnom politikom, epidemijom i potresom, i one/oni od nas koji su imali kakav takav ured, primorani su od svojih, ionako ispodprosječnih plaća, plaćati troškove rada od kuće. Osim režijskih troškova i troška korištenja vlastite opreme, tu su i računi za saniranje zdravstvenih posljedica od rada od kuće. Emocionalno “trošenje”, kao posljedica suživota s ukućanima, stalne dostupnosti i gubitka strukture dana, dalo bi se donekle riješiti jedino široko dostupnom i besplatnom psihoterapijom.

Pritom valja stalno imati na umu dvije činjenice. Prvo, rad od kuće je veće sranje za žene. Statistike potvrđuju ono što znamo “iz života”: žene i dalje obavljaju više kućanskih poslova i brige za djecu, i to čak i kad je par visokog stupnja obrazovanja. Zanimljiv je primjer znanstvenog polja, gdje je produktivnost muškaraca za vrijeme lock down-a porasla, a za žene se smanjila. Rad od kuće za njih je zapravo obavljanje dva posla istovremeno i često se pretvara u noćnu moru. Druga stvar je činjenica da rad od kuće teže pogađa ljude slabijeg imovinskog statusa, budući da su njihovi stambeni uvjeti lošiji. Opet malo statistike: od svih EU zemalja kod nas su stanovi u odnosu na plaće najskuplji, a gotovo 60% mladih živi s roditeljima! Tih pet šest dodatnih kvadrata u koliko bi se dalo utrpati radni stol, većina si jednostavno ne može priuštiti. Ukratko: za veliku većinu radnika i radnica u radu od kuće, pogotovo na duži rok, nema ništa romantično ni oslobađajuće, i ako do njega mora doći radi zaštite zdravlja zajednice, oni nisu ti koji bi trebali snositi trošak!