Online kultura

U ponedjeljak 18. svibnja 2020. Ministarstvo kulture na svojim je stranicama objavilo otvoreni trajni poziv za predlaganje projektnih prijedloga pod nazivom „Umjetnost i kultura online“. Na prvi pogled bi se moglo činiti da je Ministarstvo konačno našlo načina i sredstava za pomoć kulturnoj proizvodnji bačenoj na koljena, međutim radi se o predizbornom triku.

Sasvim konkretno, sredstva iz Europskog socijalnog fonda izvorno namijenjena financiranju programskog područja „Umjetnost i kultura za mlade“ (natječaj koji je inicijalno bio najavljen još za lipanj 2019. i na čiju se objavu čeka već godinu dana) prenamijenjena su i preusmjerena u novokreirano programsko područje „Umjetnost i kultura online“. Stoga i impozantna brojka od 25 milijuna kuna kojom se u okviru ovog poziva raspolaže zapravo ne predstavlja nikakvo dodatno izdvajanje za kulturu, nego samo preusmjerenje već postojećih sredstava (od čega Ministarstvo pokriva 15%, dok ostatak ide iz ESF-a). Iako je intoniran tako da vas navodi da pomislite kako se radi o otvaranju novih izvora financiranja kojima bi se producirali online sadržaji u periodu lockdowna, a što bi pomoglo amortizirati gubitke koje su umjetnice i kulturni radnici pretrpjeli uslijed otkazivanja događanja i povlačenja već raspisanih natječaja, ovaj poziv u osnovi slabo pomaže.

Za početak, problematična je činjenica da je za raspisivanje bilo potrebno više od dva mjeseca tijekom kojih je kulturna aktivnost dobrim dijelom bila ograničena, a apsurdno je i to da je poziv koji se odnosi na online kulturu otvoren u trenutku kada se stvari pomalo počinju vraćati u normalu, te se već raspisuju i prvi natječaji namijenjeni održavanju kulturnih aktivnosti na otvorenom (a i parlamentarni izbori). Drugim riječima, u trenutku kada je imalo smisla stimulirati produkciju online kulturnih sadržaja s tim se iz nekog razloga čekalo, a sad kada treba početi promišljati načine i mogućnosti da se kulturna događanja ponovno počnu vraćati u javni prostor, raspisuje se natječaj za online kulturu.

A tu dolazimo i do vjerojatno najparadoksalnijeg momenta ovog poziva. Naime, njime se smjera „financirati aktivnosti pripreme i provedbe online participativnih umjetničkih i kulturnih aktivnosti usmjerenih na socijalno uključivanje pripadnika ciljanih skupina“, odnosno „povećanje socijalne uključenosti osoba mlađih od 25 i starijih od 54 godine sudjelovanjem u kulturnim i umjetničkim aktivnostima putem interneta (…) Razvijanje socijalnih i kreativnih vještina i znanja koja doprinose socijalnom uključivanju pripadnika ciljanih skupina (…) Poboljšanje pristupa pripadnika ciljanih skupina kulturnim i umjetničkim sadržajima i aktivnostima“. Dakle, razvijajući socijalne vještine putem interneta, pripadnici ciljanih skupina nastoje se uključiti u društvo zatvoreni u svoje domove, putem interneta. I to ni manje ni više u trenutku kad mjere popuštaju, a ljudi hrle van iz svojih domova. K tome, za pripadnike ciljanih skupina želi se poboljšati pristup umjetničkim sadržajima i aktivnostima, dok se u stvarnosti sredstva za produkciju tih sadržaja nesmiljeno režu ili povlače, a natječaji obustavljaju. Online kultura u smislu digitalizacije postojeće baštine pohvalna je tendencija te dobar način otvaranja i demokratizacije kulturnih institucija, ali ona ne može zamijeniti proizvodnju i sudjelovanje u umjetničkim i kulturnim sadržajima u realnom prostoru.

Naposljetku, imajući u vidu da se ne radi o novoizdvojenim sredstvima namijenjenim kulturnom sektoru, što bi za brojne pogođene aktere predstavljalo pozitivan pomak, nameće se zaključak da se radi o skupljanju predizbornih bodova, a ne o ozbiljnom potezu kulturne politike.