MMC Maslina

Pulska je kulturna, odnosno suvremeno-umjetnička scena ovih dana i službeno izgubila važan izložbeni prostor – kultni MMC Luka koji je donedavno u samom centru grada akterima nezavisne scene nudio mogućnost za postavljanje velikih, kompleksnih izložbi.”

Iako je buduća namjena ovog prostora u centru grada nepoznata, čini se izvjesna – negdje između muzeja maslinarstva i tapas bara”, prije manje od godinu dana pisalo se o MMC-u u kontekstu tek jednog u nizu prešućenih infrastrukturnih gubitaka koji uslijed turistifikacije i komercijalizacije kulture trpi pulska i šira istarska scena. Danas možemo reći da je komentar podcijenio situaciju – MMC Luka upravo je postao “muzej” maslinarstva. Naime, Grad Pula je sklopio ugovor o zakupu na deset godina s Kućom istarskog maslinovog ulja. Podsjetimo, krajem kolovoza prošle godine ovaj je projekt primarno turističkog profila nakon tri godine rada privremeno zatvorio svoja vrata i iselio iz prostora na pulskoj rivi koji je nekada pripadao uništenoj Arena trikotaži. Razlog – potencijalno gomilanje gubitaka uslijed pandemije koja je pak prokazala svu krhkost i štetnost gospodarstva temeljenog na monokulturi turizma. No, Grad Pula loš je đak te nastavlja s praksama sužavanja javnog prostora i javnog dobra. A kultura je javno dobro.

Kuća istarskog maslinovog ulja u ovaj prostor ulazi pod uvjetom da obavlja kulturno-turističku djelatnost. Ranijim se natječajima u MMC-u Luka predviđala muzejska djelatnost. Postavlja se pitanje je li gradska administracija, nesvjesna rigoroznosti Zakona o muzejima kojim se regulira bavljenje muzejskom djelatnošću, prve inačice natječaja traljavo sastavila ili se prostor na taj način čuvao do prijave subjekata poput ovog? Kuća maslinovog ulja privatna je inicijativa firme koja prvenstveno djeluje kao turistička agencija odnosno bavi se uslugama u turizmu. Zanimljivo je također da natječaj predviđa i obvezno cjelogodišnje obavljanje djelatnosti. Ovaj u suštini dućan maslinovog ulja s kušaonicom i info-panoima dosad, prema informacijama na mrežnim stranicama TZ Pule, nije radio u siječnju i veljači, što govori ponešto i o ciljanoj publici. Idejna začetnica i direktorica projekta povodom nove adrese za lokalni dnevni list izjavila je da je sretna jer će prostor zadržati kulturnu namjenu i ponovno postati jedna od značajnih kulturnih točaka Pule. Nameće se pitanje kada, kako i za koga?

Museum Olei Histriae, ili muzej koji to nije, nije jedini takav u samom centru Pule. Tek stotinjak metara dalje, u paralelnoj ulici smjestio se Memo – muzej dobrih sjećanja koji pak vodi Institut Mediteran, što je tek naziv udruge koja je u jeku radničkog štrajka muzealizirala Uljanikovce. Ovaj “muzej” također ne radi tokom čitave godine, odnosno ponekad ipak radi, ali uz najavu. Na stranicama TZ Pule stoji informacija da “muzej” ne radi čak pet mjeseci u godini. Drugim riječima, van sezone – zatvoreno! Ta je priča inspirirala i nastanak Istarske rock galerije, a jedan od pokretača izjavio je sljedeće: “Imat ćemo isti koncept kao i Memo. Kada dođu turisti, onda će galerija biti otvorena, kada ih ne bude, neće. (…)”. Inače, potonji je prostor dodijeljen putem gradskog natječaja namijenjenog udrugama čije aktivnosti predstavljaju javnu potrebu. O mogućim ambicijama u smjeru otvaranja muzeja, pokretač rockerske turističke atrakcije izjavljuje: “Neće biti nikakvog muzeja jer nemamo pravo za njegovo pokretanje, morali bismo zaposliti kustosa.” Toliko o novim radnim mjestima koja se navodno potiče dodjelom ili davanjem u zakup gradskih poslovnih prostora. Postav ovih muzeja zapravo se svodi na dekor prosječnih apartmana koji ih okružuju – babin radio, amforu i pola litre ulja.

Tragedija gubitka prostora kao što je bio MMC Luka mogla bi biti amortizirana kad bi obližnji muzej koji to je, ali zapravo nije – Muzej suvremene umjetnosti Istre opravdavao svoju svrhu. Prostor nadomak Arene, svojevrsni “kulturni multipleks” 15-ak je godina bio ključna točka ovdašnje suvremeno-umjetničke scene i mjesto susreta bez imperativa potrošnje ili plaćene degustacije (ulja). U više navrata inicirali su se razgovori o budućnosti ovog prostora i demokratizaciji njegova upravljanja i korištenja, no bez uspjeha. Nije bilo ni odgovora na pisma namjere koja su Gradu Puli posljednjih godina višekratno slali zainteresirani korisnici iz polja kulture.

Sve to ne treba čuditi u županiji koja je protekle godine Odjel za kulturu preimenovala u Odjel za kulturu i zavičajnost i tako institucionalizirala “ideologiju vina i tartufa”. Pula je tek jedna u nizu jadranskih “predmodernih kulisa” u kojima je turizam sinonim za kulturu, a javno je privatno.