Analiziramo dodjelu sredstava Ministarstva kulture putem javnih poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi u različitim poljima: književnost i izdavaštvo, audio-vizualne umjetnosti, muzeji, kazalište, ples, glazba, novomedijske umjetničke prakse, kulturno umjetnički amaterizam, arhivi, zaštita baštine, mediji, međunarodna kulturna suradnja. Analiza pokriva period od 2006. do 2020. godine, odnosno seže u prošlost onoliko koliko su podaci dostupni na web stranici Ministarstva.
Tablica i derivirirani grafovi služe prije svega kao alat za daljnje analize, bilo da se radi o istraživanju specifičnih područja ili formiranju kritike kulturne politike općenito. Prvi graf pokazuje rast ukupnog budžeta Ministarstva kulture, no činjenica da je povećanje dobrim dijelom vezano uz sredstva Europskog socijalnog fonda, zajedno s grafovima koje donosimo u nastavku, otkrivaju drugu sliku “rasta”.
Ona je obilježena činjenicom da od 22 područja čak njih 18 bilježi pad u barem jednoj krivulji – ako je i došlo do povećanja ukupnih sredstava alociranih za to područje, prosječna potpora po projektu se smanjila. Od ostala 4 područja, književne manifestacije ostale su na istom, dok rast bilježe književni programi knjižara, potpora izdavanju knjiga i suvremeni ples i pokret. Pritom rast potpore suvremenom plesu i pokretu treba staviti u kontekst činjenice da je ovo područje jedno od najslabije financiranih. S nešto više od 2.100.000 kn prosječno po godini, ovo područje debelo je ispod prosjeka svih područja, koji iznosi malo preko 6.500.000 kn.
Druga stvar na koju valja upozoriti su podaci o broju odbijenih projekata naspram onih kojima su sredstva dodijeljena, dostupni za 18 područja, koji govore o rastućim potrebama scene i sve većoj konkurentnosti. Za trećinu područja, njih 6, broj odbijenih projekata premašuje 50% broja financiranih projekata, dok drugu trećinu čine područja u kojima odbijeni projekti premašuju one koji su prošli. S povećanjima i bez njih, sredstva Ministarstva očito su daleko ispod dostatnog da bi adekvatno pratili diverzifikaciju i rast subjekata u kulturnom polju.
Napokon, kad pogledamo ove grafove u cjelini, posebno one koji se odnose na kretanje ukupnog i prosječnog financiranja po području, jasno uočavamo da financiranje Ministarstva kulture i medija ne prati nikakvu logiku. Grafovi se strmoglavljuju, rastu i stagniraju, prosječna sredstva po projektu izrazito variraju, a fondovi se uvode i ukidaju. Odraz je ovo generalnog izostanka koherentne kulturne politike RH i činjenice da Ministarstvo već godinama donosi tek trogodišnje strateške planove, dok sveobuhvatna, dugoročna strategija izostaje.
