Analiza: ESF

Sredstva Europskog socijalnog fonda (ESF-a) posljednjih su nekoliko godina jedna od ključnih tema i „nada“ domaće kulturne politike. Iz perspektive organizacija u kulturi, koje su navikle za svoje cjelogodišnje programe na lokalnim i nacionalnim natječajima dobivati po nekoliko desetaka tisuća kuna, iz kojih jedva da mogu pokriti minimum produkcijskih troškova, sredstva koja dolaze u okviru natječaja poput „Kulture u centru“, „Umjetnost i kultura 54+“ ili „Medija zajednice“ itekako mogu predstavljati spas i osigurati barem dio osnovnih materijalnih uvjeta rada na godinu ili dvije. No bilo kakvi mokri snovi o širem, dugoročnom razvoju ili spasu kulture kroz ove fondove brzo su se raspršili za sve koji rade u sektoru, a razlozi za to su i više nego brojni.

Za početak, sredstva su Ministarstvu kulture dodijeljena samo privremeno, na period od nekoliko godina, što znači da nikako ne mogu opravdati dugoročnu tendenciju smanjivanja redovnih programskih sredstava, kao što je to pokušala ministrica početkom 2019. kada smo na rezove reagirali kroz inicijativu „Dosta je rezova!“. Osim toga, ciljevi fonda su primarno socijalnog, a ne umjetničkog ili kulturnog karaktera te u startu nisu namijenjena samo sektoru kulture, što je jasno i iz strukture provoditelja dosadašnjih projekata. Tek nešto više od 60% posto nositelja i 55% partnera primarno djeluje u sektoru kulture, što znači da velik dio ovih sredstava odlazi izvan sektora kulture.

Velika je boljka ESF natječaja i učestalo kašnjenje: objavljivanje poziva, a onda i njihovih rezultata, zna kasniti i po godinu dana ili duže, što organizacijama onemogućava bilo kakvo planiranje i drži ih u konstantnoj neizvjesnosti. ESF fondovi su, osim toga, dostupni samo malom dijelu organizacija: da bi se moglo konkurirati i dobiti sredstva, potrebno je imati značajne kapacitete te prethodno iskustvo provedbe europskih ili drugih složenijih projekata. Ta se konkurencija, u okolnostima smanjenja drugih sredstava, iz natječaja u natječaj sve više zaoštrava. 

No, nisu sve ograničenosti i manjkavosti ESF-a vidljive iz grafova i probijenih rokova, ali ih kulturni radnici itekako osjećaju na vlastitoj koži. Iako sredstva organizacijama osiguravaju privremenu stabilnost te omogućavaju da svojim suradnicima napokon isplate nešto pristojnije honorare, provedba ESF projekata podrazumijeva i administrativnu kontrolu, opterećenje i pritisak koje teško da se može usporediti s ijednim drugim izvorom financiranja. Ogroman opseg administracije te iznimno rascjepkana dinamika izvještavanja tjeraju korisnike da na administriranje i komunikaciju s donatorom troše više vremena nego na samu provedbu kulturno-umjetničkih aktivnosti. Vjerojatno nema korisnika ESF-a koji, bez obzira koliko imao prethodnog iskustva u provođenju projekata, nije doživio barem jedan potpuni burnout sastavljajući izvještaj, snimajući fotografije samog sebe za fotokopirkom i radnim stolom koje će priložiti izvješćima o radu ili raspravljajući s odjelom za ESF oko nijanse plave boje na zastavicama Europske unije na bilježnicama kupljenima projektnim sredstvima.

Ovakav administrativni pritisak itekako utječe na daljnju prekarizaciju radnih mjesta u udrugama u kulturi. Osim toga, kulturni radnici čije je zaposlenje vezano isključivo za pojedini ESF projekt, a ne organizaciju, prisiljeni su mijenjati poslove od projekta do projekta, od organizacije do organizacije. Rupe nastale dugoročnim srozavanjem javnog financiranja kulture i nedostatkom jasne kulturne strategije ne mogu se zakrpati uz pomoć nekoliko ESF-ova. 

Ukupni udio kulturnog sektora među nositeljima odobrenih projekata u kulturi (2017. – 2020.): 61.73%

Ukupni udio kulturnog sektora među partnerima odobrenih projekata u kulturi (2017. – 2020.): 55.94%