Analiza: Zaklada Kultura nova

Iako bi sredstva Zaklade Kultura nova trebala nadopunjavati potpore Ministarstva kulture i na taj način doprinijeti stabilizaciji nezavisnog kulturnog sektora, potezi Ministarstva pokazuju da ono Zakladu shvaća potpuno suprotno: kao priliku da na nju naprosto autsorsa odgovornost za nezavisnu scenu. 

Ta je tendencija duboko problematična jer je Zakladu Kultura nova utemeljila država 2011. kao prvu zakladu u sektoru kulture u Hrvatskoj upravo s namjerom da osnaži nezavisni sektor. Njeno je osnivanje rezultat sedmogodišnjeg procesa zagovaranja organizacija civilnog društva i ujedno pokušaj odgovora na strukturne probleme kulturnog polja kao što su nedostatno programsko financiranje, nedostatak prostora za rad i nepostojanje višegodišnjih ciklusa financiranja. U skladu s tom namjerom, sredstva koja Zaklada dodjeljuje namijenjena su prije svega stabilizaciji i razvoju organizacija na području suvremene kulture i umjetnosti, a obuhvaćaju različite aspekte rada organizacija, od razvoja novih umjetničkih ideja, preko vođenja prostora, povezivanja u šire platforme te bilježenja i dokumentiranja vlastitog rada.

Ta sredstva dakle, kako i sama Zaklada jasno ističe na svojim stranicama, nisu zamjenska niti konkurentska sredstvima koja se dodjeljuju na nacionalnim ili lokalnim razinama. Upravo suprotno – ona su zamišljena kao komplementarna i međusobno nadopunjujuća. 

No postupci Ministarstva kulture pokazuju drugačije. Vidljivo je to, primjerice, iz činjenice da je 2015. godine u okviru Programa javnih potreba u kulturi iz prihvatljivih troškova u području Inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi, koje je iznimno bitno upravo za nezavisni kulturni sektor, Ministarstvo kulture izbacilo troškove plaća za koordinaciju i produkciju programa. Vidljivo je to, također, i iz ministričinog objašnjavanje rezova programskih potpora 2019. isticanjem činjenice da se sredstva za financiranje Zaklade Kultura nova osiguravaju upravo od strane Ministarstva kulture. Ne samo da je Ministarstvo, dakle, iz financiranja proizvodnje programa izuzelo sav onaj rad i hladni pogon koji predstavlja temelj svake produkcije, nego je i rezove samih programskih sredstava pokušalo opravdati postojanjem sredstava Zaklade Kultura nova, iako je posve jasno da se ta sredstva međusobno nikako ne trebaju niti mogu isključivati.

Riječ je o potpunom paradoksu: Zaklada Kultura nova trebala bi stabilizirati rad organizacija kako bi mogle provoditi programe, no Ministarstvo kulture kontinuirano reže sredstva za te iste programe, i to upravo uz argument da postoje sredstva Zaklade Kultura nova. Ili, još plastičnije: zašto Zaklada Kultura nova financira vođenje prostora za kulturno-umjetničke projekte te razvoj ideja i publike za programe, ako Ministarstvo kulture ne omogućava realizaciju upravo tih programa?

Osim ove nelogičnosti, važno je istaknuti i to da su sredstva koja dodjeljuje Zaklada Kultura nova itekako ograničena i dostupna tek manjem broju organizacija, kako je vidljivo iz prikazanih podataka. Ukupni budžet Zaklade raste kroz godine, no taj rast je mali, a kroz nekoliko je godina i stagnirao. Iako se kroz vrijeme diversificiraju programska područja, tu diversifikaciju ne prati i značajan porast sredstava. Jednako tako, pojedinačne potpore kroz godine ne rastu, što znači da su programi organizacija (osobito ako imamo na umu rezove Ministarstva kulture te inflaciju troškova života) osuđeni na stagnaciju i ne mogu imati razvojnu perspektivu.

Osim toga, rezultati posljednjeg natječaja za Program podrške 2020. pokazuju da velik broj projekata postiže iznimno visoke rezultate (iznad 80 ili 90% bodova), odnosno da su ocijenjeni kao izvanredni. U nekim programskim područjima (npr. Razvoj novih umjetničkih ideja, Razvoj suradničkih platformi u Hrvatskoj i Europi, Razvoj publike, Umjetničko pamćenje) svi programi kojima su odobrena sredstva imaju iznad 90% bodova, a neki s tako visokim brojem bodova nalaze se i među odbijenim projektima. Ovi podaci pokazuju da ukupni budžeti za programska područja nisu dovoljni da pokriju podršku za kvalitetne projekte, te da se među prijaviteljima stvara situacija iznimno visoke i zaoštrene konkurencije, odnosno “mrtve trke” u decimalama. S jedne strane, riječ je o iznimno demotivirajućoj situaciji koja prijavitelje prisiljava da svoju „konkurentnost“ podižu diversifikacijom i povećanjem broja aktivnosti te posljedičnim srozavanjem vlastitih radnih uvjeta te radnih uvjeta svojih suradnika. S druge strane, ova situacija pokazuje da ukupna sredstva nikako nisu dostatna za potrebe kulturne proizvodnje, niti one koju provode starije, iskusnije i profesionaliziranije organizacije, a kamoli za proizvodnju programa neiskusnijih organizacija koje obično djeluju u manjim sredinama. U ovom svjetlu, pokušaj Ministarstva kulture da sredstvima Zaklade Kultura nova argumentira rezove redovnih javnih potpora djeluje još neuvjerljivije.