Analiza: Grad Zagreb

Ako poželite saznati kako se, u konkretnim brojkama, razvijala kulturna politika glavnog grada Hrvatske u posljednjih dvadesetak godina kroz redovne potpore za kulturne programe, moramo vas upozoriti da bi se zadatak mogao pokazati zahtjevnijim nego što ste mislili. Grad Zagreb, naime, kad je u pitanju podastiranje informacija o ciframa kojima svake godine financira javne programe u kulturi, ne pokazuje prevelik entuzijazam. Na službenim gradskim web stranicama mogu se pronaći samo najrecentniji rezultati (trenutno oni za 2020. i 2021. godinu), a ako ste (kao mi) zainteresirani dovoljno da pošaljete službeni zahtjev za pristup informacijama, uspjet ćete tek do gležnjeva zagaziti u plitku natječajnu arhivu. Dobit ćete podatke za samo šest godina unazad, koliko je Grad zakonski obavezan arhivirati spomenute podatke (za usporedbu, udruge koje provode projekte financirane iz Europskog socijalnog fonda moraju svaki papirić i račun vezan uz svaki ESF projekt čuvati pet godina nakon završetka projekta).

Stoga naša analiza obuhvaća period od 2014. do najaktualnijih podataka za 2021. Važno je istaknuti da ona prije svega predstavlja ulaznu točku za daljnje i dublje analize, kako pojedinih financiranih područja, tako i određenih tendencija i posljedica lokalne kulturne politike koje se nalaze iza ovih brojki, ali se ne mogu “očitati” iz njih na prvi pogled. 

Za početak, upadljiv je podatak da se ukupni budžet za redovne javne potrebe u kulturi Grada Zagreba u ovom periodu i više nego prepolovio: od skoro 140 milijuna 2014. do manje od 60 milijuna 2021. godine. Najveći pad pritom se desio već 2015. godine, a odonda se budžet uspio srozati za dodatnih 20 milijuna na današnje stanje. Ogroman pad s 2014. na 2015. godinu koji vidimo u tablici zapravo je stvar izdvajanja Hrvatskog narodnog kazališta iz javnih potreba za kulturu Grada Zagreba, no čak i ako iz računice izuzmemo taj segment, situacija je loša: kroz samo sedam godina budžet pada čak za trećinu odnosno oko 28 milijuna kuna. Kako bi rezanje budžeta trebalo osigurati “kulturni i kreativni razvitak Grada Zagreba” predviđen strategijom koja stupa na snagu upravo 2015. i traje do 2022., nije lako povezati. 

No kako bi se dobila preciznija slika dosadašnje gradske kulturne politike, potrebno je pogledati i iza samih brojki. Kao što je već spomenuto, broj podržanih projekata, kao i iznosi prosječnih potpora za većinu programskih područja konstantno su u blagom padu.  

Potrebno je reći i da u pojedinim programskim područjima “prosječni iznosi potpora” vidljivi u tablici zapravo pokazuju bolju sliku nego što ona zaista jest: naime, izračunati prosjek napuhan je zbog nekolicine “kapitalnih” programa koji primaju višestruko veće cifre od prosjeka. 

Primjerice, u polju glazbe, Zagrebačka filharmonija od ukupnih desetak milijuna dobiva nešto manje od četiri. U okviru filmskih i audiovizualnih djelatnosti, nekoliko većih festivalskih manifestacija poput Animafesta, Zagreba Film festivala, Jewish Film Festivala i ZagrebDoxa dobivaju po deset ili čak trideset puta više sredstava od ostalih programa. Slično je s kazališnom djelatnošću, u kojoj prosjek znatno podižu Tjedan suvremenog plesa i Zagrebačko histrionsko ljeto, dok su realni iznosi ostalih potpora daleko manji. U okviru knjižnične djelatnosti više od pola ukupnog iznosa svake godine rezerviran je za nabavu knjiga za gradske knjižnice, a u okviru polja “Umjetničke i kulturne zbirke” trećina sredstava je zapravo svake godine predodređena za stavku “obveze prema donatorima” koja predstavlja redovni godišnji rashod i stoga ne bi trebala ulaziti u program javnih potpora. 

Kada se razgrnu neke od ovih naizgled solidnih brojki, postaje jasno da za živu kulturu, odnosno proizvodnju novih kulturnih programa, a osobito u izvaninstitucionalnom polju, Grad Zagreb – mada grad s najživljom i najgušćom nezavisnom kulturnom scenom – izdvaja premalo. To pokazuje, primjerice, činjenica da se za inovativne umjetničke i kulturne prakse, programsko područje na koje se javne institucije u kulturi ne mogu prijaviti, izdvajaju sramotno niska sredstva: ukupno godišnje oko 2 milijuna, a po programu prosječno tek desetak tisuća kuna. Osim toga, veliki pad bilježi i programsko područje međunarodne, međužupanijske i međugradske suradnje, od iznimne važnosti jer omogućava razmjenu programa te predstavljanje aktualnih domaćih i stranih umjetnika lokalnoj publici, čije financiranje pada sa skoro 10 milijuna u 2014. na 2,5 milijuna u 2021. godini. 

Kada se podvuče crta primjećujemo da se i u slučaju Grada Zagreba ponavljaju identične boljke istaknute i pri analizi financiranja javnih potreba u kulturi od strane Ministarstva kulture i medija, prvenstveno nedostatak dugoročne i promišljene strategije kojom bi se polje kulture uredilo i sustavno razvijalo. Postojeći dokument više je analiza stanja i zbir projektnih sintagmi nego promišljanje mogućnosti razvoja polja, a o ozbiljnosti realizacije makar i tako reducirane strategije dovoljno govori već i kontinuirani pad sredstava za javne potrebe u kulturi Grada Zagreba, a poglavito sredstava namijenjenih nezavisnoj kulturnoj produkciji. U konačnici, niski iznosi koji se prosječno dodjeljuju odobrenim programima i projektima, nekad i višestruko niži od iznosa koji se putem natječaja traži, sprječavaju adekvatnu provedbu prijavljenih aktivnosti, te su ključni element koji onemogućuje pošteno plaćanje umjetničkog rada i rada u kulturi te je presudan u perpetuiranju i daljenjem urušavanju radnih uvjeta u polju.